Nisam stigao sve da ti kažem
stegle me grudi, izgubih dah.
Ocima crtam figure, da pokažem
kako sam tužan, koliko me strah.
Sledjene ruke ostaše prazne
krik se izgubio negde u daljini.
Rešetke ove, deo su kazne
i zidovi sivi samnom u tišini.
Ulice prljave, prate mi korak
umornih nogu, hodam po kiši.
Ukus u ustima, memljiv i gorak
glasovi ljudi, postaju tiši.
Gresi ko kamen, saviše ledja
živ sam čovek, pogrešiti umem.
Zar te moj pogled, toliko vredja
zažmuriću samo, da legnem i umrem.
Нема коментара:
Постави коментар