Ime tvoje mi sad zvuči kao odjek
kao deo nekog ludog pamćenja
kao san i kao eho nečeg
samo scena, jednog divnog sećanja
I tvoj lik mi je sada tako dalek
a pogled kao jeza iz ljubavne pesme
zatičem sebe da sanjam taj osmeh
i stidim se toga jer znam da se ne sme
A suzu mi uvek istera tvoj glas
dok pišem ove teške, tužne rime
kao da tražim u tvom glasu taj spas
u dodiru toplinu u sred ove zime
Tvoju senku čekam, da ukradem
da poderem haljine makar njoj
kad tebe već nemam
neka zameni senka sve te moje nade
da imam te čak i kad te snevam
utolim glad i želju za tobom.
Нема коментара:
Постави коментар