Ulovim nekad samog sebe
kako te tražim u slovima i porukama
ide mi na živce što toliko mislim na tebe
a srećan što to pismo držim u rukama
I to parče plastike i stakla
tako hladne i mračne boje
izvlači malo sreće iz sumornog pakla
svojom toplinom, kad vidim poruke tvoje
Evo i sad buljim u to svetlo
čekam da mi rečima osmeh na lice staviš
zapišti vec jednom , ti đubre prokleto
da osetim sreću kada se javiš.
Нема коментара:
Постави коментар